nebitna

Danas...bilo je 12:15...dvorana je već puna...prevladava crnina i samo bijele maramice u rukama...bijeli vijenci, bijele ruže...čuje se jecanje...

Da, to je dvorana krematorija...još jedan sprovod...suzdržavam se da ne zaplačem, teško mi je i sve me guši...skrivam se u kut, skroz iza svih, samo da mu majku ne vidim...ne bih to mogla podnijeti......Radi se o mom prijatelju, znam ga cijeli život....bio mi je jaako drag, bio je svima drag, svi su ga voljeli...ja sam ga voljela...

Do tog trenutka kad su počeli pjevati, nisam bila do kraja svjesna da ga nema, da više nije živ...ubio se, ne znam razlog, nitko gane zna, svi pretpostavljaju nešto,ali ne mogu znati.....Puno ljudi, cijeli kvart na okupu...najžalosnije je to što nas samo stvari poput sprovoda mogu sve okupiti u isto vrijeme na istom mjestu...

Samo smo se gledali krajičkom oka i šutili...u jednom trenutku su klinci iz kvarta prošli pored mene...i jedan mali, kao da je izgubljen u gomili i traži našeg Alena, sav uplakan...to je meni bila točka na I...pukla sam totalno...u tom trenutku sam bila potpuno svjesna da Alena više nema, znala sam da mi ga plač neće vratiti, ali mi je u tom trenutku pasao, gledala sam u sve one vijence i poželjela u tom trenutku ležati kraj njega, držati ga za ruku...

Gledala sam ljude oko sebe i sve sama poznata lica, bore se sami sa sobom da se ne utope u suzama...pogledi nam se sreću i polako svi sve više pucamo i pokazujemo koliko nam je teško...

Znam da se neće vratiti...ali kada će prestati boljeti, redaju se sprovod za sprovodom i ja još ni one prije nisam prebolila, kako još sad i ovo?

KADA SVE TE SMRTI MISLE PRESTATI, SVI TI SILNI SPROVODI, UBOJSTVA...ja to ne mogu shvatiti, to su ljudi koje ja volim...a više ih nema...